-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kad je prof. Čubrilović uvidio da komisija nije saglasna u ocjenama o Štrosmajeru, nije mi ni dozvolio da odgovorim na izrečene kritike, već je čitav spor riješio konstatacijom da on i Čulinović „ocjenjuju Štrosmajera sa stanovišta istorijske perspektive a Novak i ja sa stanovišta istorijskog trenutka pa da zbog toga među nama postoje razlike”. Bio je to samo nagovještaj mojih budućih neslaganja s prof. Čubrilovićem oko ocjena jugoslovenske politike biskupa Štrosmajera. (...)
Kad se pojavila moja disertacija, srpska istoriografija dočekala ju je s pohvalama, a hrvatska ju je prećutala. Mojim kolegama iz Hrvatske nije bilo milo što sam zašao u njihov zabran i što sam tom knjigom otvorio i neka značajna, dotle u nauci nepoznata, ali i osjetljiva pitanja srpsko-hrvatskih odnosa. Kako je ona istraživački bila dobro potkovana, nijesu se usuđivali da je kritikuju, ali su je, nezadovoljni njenom pojavom i činjenicom da se jedan Srbin upustio u rješavanje njihovih istoriografskih tema, ignorisali i samo su se u izuzetnim slučajevima na nju pozivali. Takvim ponašanjem nijesam bio iznenađen, ali sam, radeći na disertaciji, duboko zašao u mnoge teme i probleme hrvatsko-srpskih odnosa i shvatio da ti odnosi zaslužuju temeljno naučno istraživanje i preispitivanje jer su ili zanemareni i nedovoljno istraženi, ili su pogrešno i zlonamjerno, na srpsku štetu prikazani. Zato sam, ma koliko bio nezadovoljan kad mi je prof. Čubrilović odredio temu za doktorat iz hrvatske istorije, po završetku tog posla svom profesoru bio zahvalan što me je usmjerio na jedno naučno neuzorano polje s mnogim izazovima. Danas pouzdano znam da me je profesor usmjerio na hrvatsku istoriju s čvrstim uvjerenjem da će time doprinijeti jačanju naučne i nacionalne veze između Srba i Hrvata. Želio je i naučnim putem da doprinese tješnjem povezivanju dva naroda, da i time njeguje bratstvo i jedinstvo. Bile su to plemenite namjere mog profesora, od gimnazijskih dana deklarisanog Srbo-Hrvata, a u kasnijim godinama iskreno odanog Jugoslovena. Kad sam počeo da objavljujem radove zasnovane na bogatoj i prvorazrednoj građi, koji su u mnogo čemu mijenjali dotadašnje predstave o jugoslovenstvu i srpsko-hrvatskim odnosima, po kojima su Srbi uvijek prikazivani negativno, kao neprijatelji Hrvata, kao izdajice hrvatstva, koji u Hrvatskoj i Slavoniji služe Mađarima a u Dalmaciji Italijanima, moj profesor pokušao je da me zaustavi u tom poslu. Dobro je on znao kakvi su Hrvati, kako se oni odnose prema Srbima i kakva je njihova politika, ali je, ne kao naučnik već kao političar, a o politici je uvijek vodio računa, bio spreman na kompromise, na prećutkivanje istina, uvjeren da će vremenom sve doći na svoje mjesto, a da se iznošenjem naučno provjerenih činjenica mogu samo raspaliti strasti. On je zagovarao tezu da istoričar ne smije da krivotvori činjenice, ali da ponekad treba da prećuti istinu. S takvim stavovima svog profesora nijesam mogao, niti sam htio da se saglasim. Smatrao sam i smatram da je istoričar dužan da iznosi naučno provjerene podatke, da svoja tumačenja ne smije da podređuje bilo kakvim i bilo čijim nacionalnim, političkim, ekonomskim i ideološkim interesima. Zbog tako suprotnih stavova mog profesora i mene, poslije dugogodišnjih veoma dobrih, bliskih i prijateljskih veza odnosi su počeli da se hlade. Jaka i autoritativna ličnost profesora Čubrilovića bila je pogođena i uvrijeđena time što njegov đak počinje da dovodi u sumnju i osporava čak i takve ličnosti kakav je bio biskup Štrosmajer, uzor nacionalne i vjerske širine, ikona bratstva i jedinstva, korifej jugoslovenstva. Problem je bio utoliko veći što se tada i stanje u zemlji iz dana u dan pogoršavalo, što su međunacionalni i međurepublički odnosi bili poremećeni, što je sve ukazivalo na to da je pitanje trenutka kad će se Jugoslavija raspasti. Na izmaku života, profesora je sve to teško pogađalo. Pred njegovim očima rušeni su ideali u kojima je od školskih dana živio i za koje je bio spreman da se žrtvuje, ali ne i da od njih odustane. Nas, mlađe, svoje đake, koji su shvatili da je jugoslovenska ideja postala besmislena, da je osuđena na propast, znao je oštro da kritikuje, pa i da psuje. Optuživao nas je da smo izdali jugoslovenstvo ne shvatajući da je jugoslovenstvo izdalo nas. Veoma dobro sam razumio profesorovo nezadovoljstvo. Iskreno sam saosjećao s njim i žalio što se ne samo naučno već i ideološki i politički razmimoilazimo. (...) Išao sam svojim putem, slijedio sam sopstvena saznanja i čvrsto se držao naučno provjerenih činjenica. Žao mi je što je profesor umro prije no što sam objavio više radova iz prošlosti Srba u Hrvatskoj i srpsko-hrvatskih odnosa kojima sam u toj oblasti utabao nove puteve kojima danas ide srpska istoriografija. Uvjeren sam da bi moj profesor, suočen s nepobitnim činjenicama, prihvatio moja tumačenja i da bi, ma kako to za njega bilo bolno, shvatio da je, kad je riječ o Hrvatima, bratstvu i jedinstvu i jugoslovenstvu, živio u iluzijama.(NASTAVIĆE SE)